Na 100 strana
Sada sam tek primijetila kako ovdje nisam pisala od 2022. i blago me šokiralo. Najvjerojatnije pola vas kojih je kliknulo na link s moga Instagram story-a nije jasno što je ovo. Eto za sve one nove pratitelje, tj. čitatelje, ovo je moj mali blog gdje sam najčešće pisala o svom životu. Dosta vam se to dojmilo isto kao i meni, ali zbog obaveza i svega što se dogodilo u 2022. i sve do sada nisam mogla pisati. O svemu tome pričat ćemo ovdje, malo po malo. Ovaj blog želim posvetiti svakome od vas tko ima 389 obaveza u životu, te u nečijim očima ispadne nepravedan ili loš lik zbog načina na koji živi. Udobno se smjestite i pročitajte moj blog uz šalicu kave, čaja ili nečeg trećeg.
Idemo prvo obuhvatiti sve što mi se dogodilo u rasponu od dana kada sam prestala pisat do danas.
Nažalost ovo nabrajanje ne počinjemo sa sretnim događajem jer baš ovaj ružan je razlog mog zapostavljanja bloga.
2022.
U svibnju 2022. moj otac je iznenada preminuo. Kao i svatko u takvoj situaciji nisam se snašla sama sa sobom, te sam potražila profesionalnu pomoć čega me nije sram reći jer je to sasvim normalna stvar (o ovome ćemo pričati neki drugi put). Nisam znala da će mi trebati toliko dugo da se oporavim, te vam želim reći kako i dalje nisam potpuno došla k sebi. U ovakvim situacijama ne vjerujem u onu staru "vrijeme liječi sve rane" već suprotno. Obrazložit ću ovo u budućem blogu.
Iako je 2022. bila kobna, isto tako je bila i lijepa. Volim reći da mi ta 2022. godina ne bi bila ni upola lijepa da nije bilo moje obitelji i prijatelja, pa sam tako sa svojim prijateljem otišla u Pariz i ostvarila si želju. Pariz je bio ispunjenje snova za mene jer ne bi vjerovali ili ne ja sam se zaljubila u svoje snove. Grad me oduševio isto kao i ljudi, zato zbog toga sada razmišljam o tome kako ću upisati diplomski u Parizu. Jedva čekam da time učinim još jedan svoj san javom.
To ljeto je vrlo brzo prošlo i faks je opet počeo. Počela sam živjeti u studentskom domu s još dvije predivne cimerice s kojima sam i ove godine ponovo u isto sastavu. Obožavam kako smo sve tri minijaturne i uopće jedna drugoj, trećoj ne stvaramo gužvu u našoj maloj sobici.
Na samom kraju godine ostvarila sam si još jednu želju, a to je da sam otišla na koncert Lepe Brene (da, veliki sam Brenin fan). Sa mnom su išli prijatelji s faksa i bilo nam je top. S prijateljima sam također otišla i na malo putovanje do Budimpešte. Za ovaj dio bit ću kratka i jasna. Bilo je to, smrzli smo se ko govna.
Novu i bolju 2023. godinu dočekala sam u Virovitici, mom najdražem gradu u Hrvatskoj. Tamo su moji prijatelji svirali doček za cijeli grad i moram priznati da sam jako ponosna na njih. Volim biti okružena ljudima koji se trude i vole svoj posao, pa iako to bio hobi.
2023.
Započela je i 2023. godina. Ekipa je skoro ostala ista. Nažalost kada vam se dogodi veliki preokret u životu pojedini ljudi vole biti sebični i ne žele razumjeti kako vam je ili zašto činite određene stvari. Ne razumiju da s nečim takvim se i vi promijenite. Po mom mišljenju, bolje je izgubiti nekoga za koga ste mislili da je pravi prijatelj, nego pored sebe imati lažnog i sebe lagati da je pravi. Onaj tko hoće otići otvorite mu vrata, poželite sreću i zatvorite vrata. Tko hoće doći pokucat će ili pozvoniti.
Vratimo se mi na moj život u 2023..
U Osijek je došla Milica Pavlović, čiji je moj prijatelj veliki fan isto kao i ja. Taj vikend proveli smo u Osijeku, a još i dan danas moj prijatelj i ja pričamo kako nam je to bio jedan od bolji izlazaka. Bila sam gost na jednom srednjoškolskom podcastu u Zaboku. Podcast se nalazi na njihovom YouTube profilu Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Jako su me iznenadili profesionalnošću i samim izgledom njihovog studija koji je bolji od moga na fakultetu. Ja ne bih bila Tonka CM da nisam za kraj snimanja svim učenicima donijela cvijeće u znak zahvalnosti.
Potom je slijedilo prvo svjetsko prvenstvo u plesu na koje sam otišla i to je bilo u Varšavi, Poljska. Dosta dobri su bili rezultati i moram priznati da sam zadovoljna.
Jedan od meni dražih događaja 2023. je bio rođendan moja mame, Goce kraljice. Pošto je gospođa slavila okrugli rođendan odlučila sam ju iznenaditi malim iznenađenje. Sjećate li se onih prijatelja iz Virovitice koji su svirali za doček Nove godine? E upravo njih sam zamolila da ovaj mamin rođendan učine posebnim i jesu. Svi su gosti plesali, a najbolja stvar je to što moja mama nije imala pojma o tome. Sreća na njezinom licu se vidi još i dan danas kada spomenemo taj događaj.
Sad sam skužila koliko sam toga napisala, a nisam ni na pola. Hajdemo ubrzati da cijeli dan ne potrošite na čitanje mog bloga.
Dolazi ljeto i ja počinjem živjeti u koferu. Relacije su mi bile Osijek-Zagreb-Rijeka-Pula-Zadar-otok Ugljan. Bilo je naporno, ali vrijedilo je svakog bola u mojoj kralježnici. Koga više zanima imam u naglascima na Instagramu sve objavljeno pa pogledajte. Oženio se i moj najbolji prijatelj na faksu. Stvarno jedna predivna svadba koja je bila na otvoreno. Nisam nikad bila na takvoj svadbi i bome mi se jako dojmila. Odlazim u studenom za Makedoniju gdje idem na još jedno svjetsko prvenstvo (drugog saveza). Makedoniju do tada nikad nisam posjetila i svidjela mi se.
2024.
Počela je 2024. godina. Povratak u moju studentsku sobu i početak mog odlaska u teretanu. Odlučila sam se držati svoje novogodišnje odluke, pa čisto da znate da i dalje je poštujem. Snimila sam mnogo suradnji do sada i mogu reći s ponosom da si društvene mreže smatram poslom kojeg nastavljam njegovati i nadograđivati. Što se tiče mog influencerstva, pozvana sam bila na svoj prvi event ikad! Bila sam presretna kada me dočekala pozivnica. Pozivnicu sam dobila elektroničkim putem dok sam se vozila u vlaku za Osijek i malo je reći da sam plakala i vrištala u isto vrijeme (hvala Bogu nije bilo mnogo ljudi oko mene).
Sviraj kraj
Sviraj kraj ovom blogu. Moj život se u potpunosti preokrenuo za 360 stupnjeva. Neki bi rekli na bolje, neki na gore, ali meni je na kraju dana najbitnije moje mišljenje koje imam o sebi prije nego legnem spavati. Nadam se da ovako velike pauze od pisanja više neću imati jer pišući ovo shvatila sam koliko mi je nedostajalo. Znali ili ne znali, prije nego sam počela pisati ovu objavu bila sam bijesna na sebe i ljuta na okolinu koja me okružuje. Sada nakon 2 sata pisanja, smirila sam se i osjećam se zadovoljno. Sada idem spavati, a vama svima koji ovo čitate želim da u životu pronađete nešto što će vas smiriti kada u vama krenu oluje kao što mene smiruje pisanje. Hvala na čitanju i jedva čekam iduću objavu na blogu.
Tonka CM <3
"Ne znaš čitati!"
Nedavno sam pričala o tome kako imam disleksiju, točnije, ne potpunu nego djelomičnu i dosta vas se počelo zanimati o tome. Što ću ovdje napisati nije ništa previše stručno, već samo kako je to utjecalo na moj život. Stoga nemojte misliti da je svima s disleksijom isto, jer svi se s određenim stvarima nose drukčije i zbog toga vas molim nemojte takvim ljudima otežavati, već je dovoljno teško.
Prije pisanja želim napomenuti da ne mislim da je disleksija najgora poteškoća koju netko može imati, naravno ima mnogo gorih, ali svako na svoje određene poteškoće gleda kao one "najgore".
što je zapravo disleksija. Za one koje ne znaju ja ću to laički objasniti, a za sve one koji žele znati više uvijek možete u Google tražilicu upisati pojam disleksija i izbacit će vam detaljnije opisano. Disleksija je najčešći poremećaj u učenju. Ona kod djece, i naravno odraslih, izaziva problem kod čitanja i razumijevanja pročitanog teksta. Naravno postoji još mnogo toga, ali za mene je bilo presudno čitanje na glas i raspoznavanje slova.
Za mene muka je počela u osnovnoj školi i to u prvom razredu. Učenje slova i njihovo pisanje nikad mi nije bio problem, ali čitanje je. Trenutak kada bi trebali čitati tekst na glas nisam se bojala jer sam oduvijek bila dijete koje je voljelo pozornicu i publiku, no nije sve išlo kako sam očekivala. Trenutak kada sam stala i čitala tekst ispred mene više nisu bila slova već mrlje koje su se stapale jedna u drugu. Počela sam u trenutku mucati i plakati. Iako sam tada bila jako mala, osjećaj kada znaš da nešto ne znaš, to jest ne možeš, pogodi te jer si se tome veselila i znala da možeš biti dobra. Tada nisam znala što nije uredu sa mnom kao ni ostala djeca i zbog toga postala sam glavna meta maltretiranja. Rečenica "ne znaš čitati" bila je rutinska rečenica koju sam svaki dan dobivala u školi, i to me jako pogađalo. Sada kada gledam na to ne bi rekla da su djeca koja su me vrijeđala bila kriva jer oni isto kao i ja nisu znali o čemu je riječ. Okrivila bi učiteljicu. Kao netko čiji je posao takve stvari prepoznat i upozoriti roditelja i određene ljude u školi, moja učiteljica to nije napravila. Tek sam u četvrtom razredu uspjela skupiti snage i hrabrosti i to reći mami. Kao i svaka dobra majka zabrinula se i odmah smo se uputile kod dječjeg psihologa i logopeda. Iako logoped tu nije ništa previše napravio, psiholog je. Imala sam super dječju psihologicu koje se sjećam dan danas. Kada smo završile s našom "terapijom" pozvala je moju mamu da joj objasni situaciju. Psihologica je rekla kako disleksija ili slični poremećaji u učenju ne dolaze nekakvom genetikom, nego određenim traumatičnim iskustvom. U mom slučaju to je bila rastava mojih roditelja koja se dogodila par mjeseci prije nego sam kretala u prvi osnovne. Začuđujuća stvar je bila ta da kako sam se razvijala nisam imala problema s javnim nastupima i takvim sličnim stvarima. Problem je bio samo u čitanju na glas.
Sada se prebacujemo na razdoblje srednje škole. Prvi razred srednje škole nije bio strašan za mene. No, došao je drugi. Taj sat hrvatskog jezika nikad neću zaboraviti. Profesorica je slučajnim odabirom birala učenike koji će čitati zadani tekst. U sebi sam molila boga da to ne budem ja. Naravno moje ime je ispalo. Hvala Bogu nisam bila prva na redu već tamo negdje treća četvrta. Dok nisam došla na red čitala sam tekst u sebi i tako pokušala brzo naučiti gdje se koja riječ nalazi i od kojih se slova te riječi sastoje. Sad se pitate zašto i kako nije moje profesorica znala da imam disleksiju. To je bilo zbog toga što nažalost mama i ja nismo znale da svake školske godine treba se ponovo otići kod doktora kako bi se dobio dokument potreban za oslobođenje od određen radnje. To je skoro kao oslobođenje od tjelesnog. E sada, došao je red na mene za čitanje. U početku čitanja išlo je dobro, no čim je moj mozak procesirao da mi ide dobro ja sam zeznula jednu riječ, pa tako i drugu i tako sve dok me profesorica nije zaustavila. Pritisak koji sam tada osjetila bio je odvratan i sve one oči mojih prijatelja iz razreda bile su uperene u mene. Počela sam paničariti i plakati. Osjećaj je bio gori nego u osnovnoj školi. Ipak to je srednja škola. Svi samo traže nešto kako bi ljude ocrnili i slično, a i sada smo bili stariji i sramota je kada netko nešto takvo ne zna. Ali hvala Bogu , moja profesorica iz hrvatskog imala je razumijevanja za to i odmah me poslala kod školskog psihologa. Tamo smo ustanovili kako bi ponovo trebala otići na pregled, i jesam. Psihologica je već sve znala i opet je ista stvar bila u pitanju. Kada sam dobila nalaze i potporu profesorskog zbora za rješenje kojeg su se profesori trebali pridržavat bilo mi je lakše...sve do tog jednog dana. Profesorica s kojom nisam bila najdraža osoba u razredu, nije bila zadovoljna i oduševljenja rješenjem kojeg su potpisali profesori. Ta profesorica umislila si je da je najpametnije žena koja je ikad hodala ovom planetom, naravno to nije. Kada smo ušli u razred naravno da je morala uzvišenim glasom i stavom sa mnom pričati o tome pred cijelim razredom. Kao da mi nije bilo dovoljno sve prije toga još si mi ti samo falila. Način na koji je pričala sa mnom ne mogu vam opisivati jer u životu se nisam osjećala manje. Nažalost ja sam odgojena tako da se ipak neću suprotstavljati profesorima i da prema njima trebam imati poštovanja. Iako prema ovoj ženi ni dan danas nemam poštovanja, znala sam da je profesorica i da sam tek drugi srednje i dok ja dođem do četvrtoga može me rušiti iz pola mojih predmeta. Kada je završila sa svojim prodikama htjela sam izaći iz razreda, ali u tom trenutku došla je moja profesorica iz hrvatskog. Ta žena kao da je znala da se treba pojaviti jer me je doslovno spasila od živčanog sloma. Izašla sam iz razreda i raspala se pred njome. Objasnila sam joj što je bilo, ona me utješila i rekla kako je ponosna na mene i drago joj je što iako imam poteškoća u čitanju, moje vještine pisanja su predivne. To mi je podiglo samopouzdanje na 150.
Srednja škola se završavala, a ja disleksiju nisam ni primjećivala zadnjih dvije godine. Zašto pitate se?
Možda čitanje na glas nije bilo za mene i nisam ga u pravilu znala, znala sam književnost i zaljubila se u nju. Svaku lektiru od prvog do četvrtog srednje sam pročitala i dobila 5. Debate,opisivanje i uspoređivanje likova s drugima bila su moja najdraža stvar na svijetu. Shvatila sam da se ne smijem ograničavati. Zatim pisanje. Bože dragi hvala ti na mom daru za pisanje. To jest hvala mom tati, jer možda ne znate moj tata je bio novinar i tekstopisac. Kada sam počela pisati pomislila sam zašto ne bi to i drugima pokazala i možda im moji tekstovi pomognu. Tako je nastao serijal "Smatram da svaki tinejdžer treba ovo ćuti", a zatim i ovaj blog kojeg danas čita oko 2000 ljudi. Zbog vas sam uspjela osloboditi još jedan dio sebe koji mi je mnogo pomogao u životu, a pogotovo oko disleksije.
Nekakav zaključak ovo svega bi bio ovakav. Iako imate nekakav poremećaj nemojte dopustiti da vas to sputava. TO što vam treba malo duže za nešto ili vam jednostavno ne ide, ne znači da je cijeli svijet stao. Također ima još nešto što želim spomenuti. Ne želim da ako pojedini od vas imaju "problema s čitanjem", u smislu da im se jednom ili dva puta dogodilo da nisu uspjeli pročitati neku riječ ili rečenicu govore da imaju disleksiju. Izigravanje žrtve i davanje dijagnoze sam sebi je nešto najgore što možete napraviti sebi i okolini. Nije sad riječ samo o disleksiji koju ja imam, već i o drugim bolestima i poremećajima koje drugi imaju. Zamislite osobu koja se muči s određenim problemom koji je medicinski ustanovljen i dođete vi s dijagnozom "Spetljao mi se jezik nisam znao pročitati riječ lav. Imala disleksiju!"(uzimam za primjer disleksiju...). Takvo što ja ne podržavam i volim takve ljude, a znam ih mnogo. Tako da nemojte biti glupi to je za vaše dobro, a vi koji se mučite s disleksijom u bilo kojem formatu znajte da niste jedini i da vas to ne definira kao osobu koja nešto "ne zna" već kao osobu koja će pronaći ono što zna.
Tonka CM <3
Prvi dan srednje škole
Većini ljudi prvi dan srednje škole je vrlo stresan, ali kod mene to nije bio toliko veliki slučaj. Ovdje ću vam ispričati kako je to izgledalo u mom slučaju pa vas možda neke od vas ovo i ohrabri.
Tko znao ne znao, ja sam išla u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, to jest umjetničku srednju školu. Otkako su završile prijave za srednju školu i došli rezultati tko je upao tko nije, moja generacija je napravila grupu na messu kako bi se svi bolje upoznali. Iako tada nismo znali tko je s kime u razredu, svejedno bilo je dobro bar po društvenim mrežama vidjeti tko su ti svi ljudi koji će sa mnom dijeliti školske klupe narednih četiri godine. Pošto sam išla u umjetničku mogla sam očekivati ljude malo neobične prirode i stvarno bilo ih je svakakvih, ali ne mislim to u lošem smislu. Odmah u grupi na messu sprijateljila sam se s tri osobe, s kojima na kraju nisam završila u razredu što je rezultiralo da nikoga nemam u novom razredu koga poznajem ili s kime sam se sprijateljila preko poruka. No, to me nije uplašilo ni malo. Za razliku od većine djece moje tadašnje dobi, a i sada, bila sam jako brbljava i voljela sam se družiti s različitim ljudima. Tako da sam onakva mala zaključila da je srednja škola zapravo jedan veliki Tinder, samo za upoznavanje prijatelja. Nazovimo ga Friender.
Hmmm... Misliš li treba li postojati Friender? Napiši mi u chat dolje :)
E sad zapravo trebam prevrtjeti film unazad jer se jedva sjećam tog prvog dana. Dobra stvar za spomenut je ta da sam ljeto prije srednje škole zamolila mamu da se ofarbam u rozo, jer ipak idem u umjetničku mama moram i ja malo odudarati, a i kad ću ako neću sada. Stoga ovako, imala sam ružičastu kosu, modne kombinacije se ni ne sjećam a i ne želim jer Boga pitajte na što je to ličilo, Došla sam ispred škole sa svojom prijateljicom iz osnovne koja je također upisala umjetničku, ali ona je bila b razred, a ja c. Kada smo došle ispred škola zaskočila nas je djevojka plave kose s jednim crvenim pramenom. Pričala je jedno vrijeme s nama i odmah je shvatila da moja prijateljica ide u razred s njom, a ja opet ostala sama. Hodala sam ispred škole upoznavajući se s ljudima u nadi da ću pronaći nekog svoga. Sad tu dolazi onaj dio kojeg se ne sjećam, a to je da nemam pojma koga sam prvo upoznala. Očito nije ni važno jer da je ta osoba bila bitna sjetila bi je se. Ušli smo u školu te su nas naši razrednici prozvali da pođemo s njima u učionice. Sjeli smo kako je tko stigao jer rijetki su se znali. Znam točno da je preko puta mene sjedila jedna blijeda djevojka obojene kose u pola crno pola ljubičasto. Na prvu me malo strašila, no dan danas sam u dobrim odnosima s njom.
Da, ovo sam ja s ružičastom kosom...
Predstavljanje nas samih, profesora i sličnoga trajalo je dosta dugo i to neočekivano dugo, ali to je procedura u skoro svoj školi. Nakon toga svi smo se ponovo našli ispred škole i dogovorili za kavu. Sjećam se da je taj dan bilo pakleno vruće i da smo bili zahvali što su taj dan tramvaji bili za đ. Došli smo do centra i sjeli u tadašnji elitni kafić 0 (onaj tko je iz Osijeka i ima između 15-25 godina znat će o kojem kafiću pričam). Spojili smo pola stolova u kafiću kako bi svi iz famoznog C razreda stali. Pričali smo tako nekih 3 sata, pa se zatim razišli. Kada sam došla kući naravno da sam mami ispričala sve što sam i vama, no naravno malo bolje jer tad je sve bilo friško u mom sjećanju, a ne 4 godine staro... ili 5 stvarno ne znam brojati hahaha.
Evo ga djeco moja(nadam se da se ne ljutite kada vas tako zovem) dobili ste opisan moj prvi dan srednje škole. Ako ste jedni od onih koji su došli po nekakve savjete evo njih par:
1. Ne očekuj previše jer svi su izgubljeni koliko i ti bez obzira znaju li nekoga ili ne
2. Osoba koju upoznaš na prvi dan neće ti biti najbolji prijatelj/ica do kraja srednje škole
3. Uredu je osramotiti se jer u srednjoj školi tek se formiraš u osobu koja ćeš biti skoro do kraja svog života
4. Koliko god će to biti teško, ali barem pokušaj smiriti svoje pubertetske hormone jer ni sam/a ne znaš koliko ćeš time olakšati svojim roditeljima
5. Imati curu/dečka nije najbitnija stvar u srednjoj kao ni "obaveze" koje ti ta veza donosi (mislim da svi znamo na što ciljam)
To bi bilo to od mene! Nadam se da vam je ovo pomoglo i želim vam svima sretan prvi dan srednje škole i sretan početak nove akademske godine!
Tonka CM <3
Motivacija
Bio početak ili kraj školske/akademske godine svi mi imamo isti problem, a to je kako ostati hladne glave i proći sve s najboljim uspjehom. Dosta ljudi ne govori bitne stvari vezane za motivaciju, stoga sam ja odlučila reći par stvari koje su jednako bitna kao i rečenica "Možeš ti to".
Motivacija ne dolazi samo od hladne i pribrane glave. U našu motivaciju ulaze i mnogi drugi faktori poput našeg okruženja, cilja i zapravo razgovora sa samim sobom. Kad kažem razgovor sa samim sobom mislim na to da je uredu doslovno popričati sam sa sobom. Napravi si kavu ili čaj sjedi u vrt, na terasu ili bilo gdje ti se svidi i pričaj u zid. U ovom razdoblju kada završava neki vremeni period teško je ostati vjeran sam sebi jer se mijenjamo. Mi na početku godine nismo isti na kraju. Planovi nam se možda promijene, ne družimo se s istim ljudima i možda smo izgubljeni u moru prilika koje nas očekuju. Ako se pronalaziš u ovome što sam napisala do sada potreban ti je razgovor sa samim sobom, jer ako ti nemaš zdrav odnos sa samim sobom kako ćeš znati kojim putem krenuti. Kada temeljito popričaš sa sobom možeš krenuti u realizaciju daljnjeg plana, poput kako se truditi za određeni cilj koji želiš ostvariti. To može biti upis u srednju školu koju želiš ili fakultet. Što god izabrao/la i kojim god putem krenuo/la znam da ako si prišao/la sa sobom da si dobro izabrala.
Zamislimo da si pričao/la sa samim sobom i pronašao/la si cilj prema kojem želiš ići. Tvoj idući korak je imati zdravo i pozitivno okruženje. Kada imaš roditelje, prijatelje koji te podržavaju ti si na konju. Svima nam je uvijek lakše kad imamo neka tko nam daje vjetar u leđa da budemo što bolji u onome što želimo i volimo. Najvjerojatnije je sada nekima u glavi šema "mene roditelji/prijatelji ne podržavaju u onome što želim", a sad ću vam reći par stvari koje vam moraju biti jasne kada se priča o ovome. Nije bitno je l' riječ o roditeljima ili prijateljima morate znati da svi imaju pravo na mišljenje o nečemu i ako se ne slažu s vama iz prve, to ne znači da neće s vremenom.
Vrijeme će pokazati svoje, isto tako ćeš i ti.
S vremenom će svi vidjeti da ono što radiš i za što se trudiš ima pozitivnog učinka na tebe i uredu je dokazati se jer tako pokazuješ da stojiš iza svojih odluka i da ti je stalo do toga. Tako da ne paničari i ne drami ako ti roditelji/ prijatelji nisu podrška od samog početka. Rekla sam u uvodu kako neću pričati o "klasičnim" stvarima jer nema smisla. Želim svakim svojim blogom skrenuti pažnju na ono o čemu se ne govori u vezi nekih tema i mislim da sam danas to postigla. Hvala vam što ste si uzeli vremena ovo pročitati i samo naprijed maleni moji sve bitno već znate, a ono manje bitno znate sad kad ste pročitali ovo.
Tonka CM <3
Ljubav i tako to
Sama za sebe mogu reći da dajem odlične ljubavne savjete iako moj ljubavni život izgleda kao jedna ravna linija. Dobro, ne baš uvijek, ali u zadnje vrijeme me ne ide. Tako da osim što vama možda treba nekad da se podsjetite kako nije sve sivo treba i meni. Sjednite i uživajte.
Žalim što ne živim u vremenu u kojem je moja mama živjela. Često mi je znala pričati svoje ljubavne priče i što su njezini dečki radili za nju. Kao na primjer vožnje na motorima, odlazak na piknike i izlete. Danas na to možemo zaboraviti jer opće je poznato da dečki nisu što su prije bili. Mislim nisu ni djevojke, ali danas ću pisati o dečkima.
Današnje generacije nije bitno koje su godište, ali sve je to i dalje nezrelo i loše odgojeno. Čast izuzetcima naravno. Žao mi je što i kad mi se dogodio nešto lijepo s osobom koja mi se svidjela, to nešto nije dugo trajalo. Očito danas dobrota i lijepe geste imaju rok trajanja. U slučaju nas djevojaka, odgovor je jasan što dečki žele i to je užasno odvratno. Pokušavam izbjegavati takve ljude u širokom krugu i kad mislim da sam našla normalnog dečka ispostavi se drukčije. Kao netko tko ima uskoro 20 godina želim pronaći nekoga. Nekoga tko će me cijeniti razumijeti, i prije svega voljeti. Nažalost nisam još osjetila ljubav od nikoga te vrste. Uvijek se ponadam prerano i umislim si da je sve napokon kako treba biti. Kad bi znala odgovor zašto se to događa rado bi ga analizirala i shvatila, ali svaki put uzalud. Najgore mi je kad zapravo kliknem s osobom i osjetim da je ta osoba kliknula sa mnom i na kraju opet ništa. Još gora situacija od te je kada osoba baci totalni ignor i uopće ne razriješi sa mnom stvari koje smo imali. Nije mi jasno zašto je toliki problem stati pred nekoga i reći kako stvari stoje ili samo poslati poruku. Volim kada je netko sa mnom iskren i kaže kako stvari stoje. Što se mene tiče kada mi iskreno kažeš što imaš, pa iako to bilo nešto najgore na svijetu, oprostit ću ti. Vjerujem da iskrenih ljudi ima malo, a kad se netko tako postavi i kaže što i kako cijenim to više nego išta na svijetu. Ako se ispostavi nakon razgovora da nismo jedno za drugo bar ću znati da mi se svidjela iskrena osoba.
Sada kada znate nekoliko uvodnih stvari o tome što volim i cijenim kod partnera, pisat ću malo o nečemu što sam naučila kroz godine vezano za ljubav.
Kao što sam već rekla, iskrenost. Danas ne može svatko biti iskren i to je veliki problem. Nije samo stvar u ljubavnom odnosu nego i u svim ostalima. Kada pričamo o iskrenosti mislim da to dolazi s komunikacijom. Ako ne možeš komunicirati, a kad kažem komunicirati mislim na zdravu komunikaciju, s osobom koja ti se sviđa ili u koju si zaljubljen onda sve pada u vodu. Kroz komunikaciju sve dolazi. Ljubav, strast, iskrenost, i tako dalje. Ja sam jako komunikativna osoba i najveća želja na svijetu mi je pronaći osobu s kojom ću moći pričati po cijele dane i noći i da nam nikad ne ponestane tema. Ako taj dan ikad dođe, a nadam se da hoće. nije bitno što mi Svemir možda pošalje osobu koja je različita od mene. Upoznat ću je. Dati ću joj prostora da mi ispriča sve. Slušat ću je do kad god treba. Uživat ću u svakoj njegovoj riječi i osmijehu. Isto to tražim i zauzvrat. Isto kao što ću ja njega slušati želim i da i on mene. Nažalost još nisam naišla na osobu kojoj mogu pričati meni bitne stvari i one nebitne.
No, s vremenom odlaze loše osobe i dolaze one dobre.
Nema potrebe za žurbom. To je isto nešto što sam naučila i to je bilo nešto najteže za razumjet. Zapamti, koliko god ti se neka osoba sviđala ako ne ide onda ne ide. Ne forsiraj. Vjeruj mi iz toga proizlazi više zla nego dobra. Kada sam bila mlađa forsirala sam neke odnose s nekima i na kraju sam bila više povrijeđena, nego da sam samo pustila. To je po meni najteža lekcija koju netko mora naučiti kada se nesretno zaljubi.
Ova tema je meni jako draga za pisati jer volim se prisjećati da u moru mojih loših trenutaka s nekima postoje one lijepe uspomene. Baš kao što neki kažu "Kod uspomena je najbolje to što se one ne mijenjaju, ali ljudi u njima da" i koliko god bila teška rečenica predivna je kada ste dovoljno zreli da je razumijete. Ne mogu baš reći da je uvijek loš potez napravila druga osoba jer i ja sam napravila par greški. Za greške koje sam napravila krivim svoju mladost i nezrelu glavu. Nisam jednostavno znala što imala i nisam to cijenila, to jest nisam njega cijenila. Ali kako sam sada starija i zrelija sretna sam zbog njega jer znam da je našao onu koja će mu pružiti ono što ja nisam, a mogla sam.
Nekad si razmišljam i žalim što tada nisam bila na boljem mjestu.
Ali trebalo je biti tako kako je sada. Bez toga ne bi danas ovako razmišljala i ne bi imala lekciju iz koje bi učila. Učenje na svojim greškama je najbolja stvar na svijetu jer nas greške definiraju i jačaju.
To bi bilo to od mene. Nadam se da sam nekima otvorila oči i pokazala ono što je bitno kako bi nešto dobro proizašlo iz veze. Maleni moji na kraju svega bitno je da ste voljeni, da se osjećate voljeno i da volite onako kako bi htjeli biti voljeni.
Voli vas Tonka <3
Vršnjačko nasilje
Ne volim teške teme, a ova je teška jedno 100 kila sigurno. Koliko god je teška pisat ću o njoj jer mislim da će mnogima pomoć, a nekima otvoriti oči. Ostani i pročitaj vjeruj mi isplati se.
Imam osjećaj da je svako dijete ili tinejdžer bar jednom na svojoj koži osjetio vršnjačko nasilje i to je dio odrastanja. Nije bitno koliko bio popularan ili voljen uvijek će postojati određeni ljudi koji će te smatrati konkurencijom. Moja priča o vrijeđanju i maltretiranju počinje od jako rane dobi jer sam bila drukčija. Bila sam najniža u bilo kojem društvu, oblačila sam se drukčije od druge djece i još k tome imala problema kod kuće. Osnovna škola po tom pitanju bila je najgore razdoblje u mom životu. Pisala sam već o disleksiji i svom načinu življenja s njom, ali naravno nije mi bila odmah dijagnosticirana. Prvi i drugi razred osnovne škole kao djetetu koji "ne zna" čitati bio je težak. Komentari poput "ćorava" i "nauči čitati" teško su mi padali. Bila sam previše osjetljiva jer ni sama nisam znala što nije uredu sa mnom. Borila sam se sama sa sobom i nisam vidjela izlaza iz svoje situacije. Moram vam priznati da me najviše pogađalo to što je moja mama u svojoj sobi imala 100+ pročitanih knjiga, a ja nisam mogla niti jednu započet. Veliki je to bio pritisak djetetu koje je samo htjelo biti dovoljno. Kako su godine u osnovnoj prolazile i ja sam rasla vrijeđanje i maltretiranje nije stalo. U višim razredima shvatila sam da obožavam odjeću i otkako znam za sebe htjela sam postati modna dizajnerica i to se na meni vidjelo. Moja odjeća nije bila u skladu s drugom djecom, voljela sam u svojim kombinacijama koristiti razne modne dodatke i spajati razne boje što se mojim vršnjacima nije svidjelo. Zbog toga sam ponovno bila meta raznih ružnih komentara koji su me jako doticali. Toliko su komentari bili nepodnošljivi da sam umalo promijenila školu, no uz pomoć mame uspjela sam pretrpjeti to sve. Najgore u svemu tome je što se o vrijeđanju pričalo premalo, a kad je sve to eskaliralo, ne samo u mom slučaju nego i u tuđim, učitelji i nastavnici nisu poduzimali nikakve mjere. Rijetko kad je zapravo poduzeo nešto u bilo čijem smislu. Kada je došao sedmi i osmi razred skupila sam hrabrosti i naučila sam govoriti u svoje ime i u ime drugih. Postala sam alergična na nepravdu i svađala sam se konstantno sa svima. Teško je vidjeti nekoga da se boji reći nešto protiv nekoga "jačeg". Sad kad sam starija sa sigurnošću vam mogu reći da kad bi vratila vrijeme i stala uz onu malu Tonku koja je svaki dan iz škole dolazila uplakana i dala joj veliki zagrljaj. To ne bi napravila samo maloj Tonki nego i svakom djetetu kojem je to potrebno. Na našu veliku žalost djecu se u školi ne uči kako razgovarati nego smo učeni da kada pričamo o nečemu što je krivo kaže nam se "Ti si tužibaba" ili "Proći će". Ne, neće proći. Dok god se ne uplete netko stariji neće proći. Ne mogu vam napisati koliko sam puta čula od drugih da im roditelji ne vjeruju ili nisu na njihovoj strani kada je riječ o ovim stvarima. Mogu biti zahvalna što imam mamu kakvu imam i samo se mogu moliti dragom Bogu da jednog dana svako dijete koje je maltretirano od strane svojih vršnjaka dobije moju mamu pa iako na jedan dan.
Kada je riječ o srednjoj školi ne mogu reći da je bilo maltretiranja. Dolazak u novu sredinu bio je svjež početak za mene i bilo bi je drago vidjeti toliko različitih učenika na jednom mjestu. Osjećala sam se napokon svojom. Nisam imala više potrebu pravdati se drugima zašto sam nešto napravila ili zašto sam se tako obukla. Srednja škola je doslovno bila predivna po tom pitanju, ali znam da mnogima nije. Čula sam razne priče poput toga da ako ne nosiš markirano i ako ti roditelji nisu bogati ne smiješ se družiti s određenim ljudima. Po meni to je bolesno razmišljanje. Ti kao srednjoškolac da tako razmišljaš trebaš se zapitati je li sve uredu s tobom. Mladi ljudi danas ne znaju s novcem i ne razumiju da nisu oni ti koji su bogati već njihovi roditelji. Mnogi mladi ljudi ne znaju kako je to raditi i zaraditi jer svi žive na leđima njihovih roditelja. Poznajem puno djece koja nemaju ni upola koliko sam ja imala, no ni na kraju pameti mi nije bilo osuđivati ih po tome.
Žalosno je to što nas nitko ne uči kako razmišljati o drugima.
Voljela bih kada bi u srednjim i osnovnim školama bio predmet na kojem se zapravo razgovara o današnji problemima jer odrastati u današnjim uvjetima nije lako. Jednog dana svijet će ostati na nama, a mi nećemo znati kako ga pokrenuti jer ne znamo pričati.
Ne želim više pisati o svojim iskustvima jer mi stvaraju loša sjećanja tako da u ovom djelu ću pisati o tome kako se nositi s time.
Sad pozornoj čitaj.
Ako si osoba koja doživljava bilo kakvo vršnjačko nasilje, ne odustaj. Potraži pomoć. Nije sramota otići kod psihologa, roditelja ili učitelja. Sam sebi moraš biti na prvom mjestu. Vjeruj mi kad ti kažem da svemu loše dođe kraj. Započeti razmišljati o tome da nije bitno što drugi misle je teško, ali kada počneš tako razmišljati volja će te gurati naprijed. Dat će ti vjetar u leđa. Borba s mislima je ona najteža jer ti u tom trenutku više ni sam ne znaš što je ispravno. Ne znaš kuda, kompas ti ne radi i to je uredu. Strpi se. Tvoje vrijeme će doći bitno je da ne skrećeš s puta.
Ostani na mjetsu kompas će proraditi kada nevrijeme prođe., svijetlo će se upaliti kada struja dođe i sat će proraditi kada se baterije napune. Samo je bitno da ostaneš.
Ne napuštaj sebe i ne mijenjaj se. Jednog dana ćeš odrasti i to ti više neće biti bitno. Doći ćeš u svoju sredinu ljudi i bit ćeš voljen.
Za kraj želim ti reći, ako ti to još nitko nije rekao, Možeš ti to! Izdrži! Snažan/na si! Meni je drago što si tu jer činiš ovaj svijet boljim iako to ne vidiš, ali vidjet ćeš s vremenom. Voli te tvoja osoba s interneta i šalje ti veliki zagrljaj vrijedan milijun tvojih osmijeha <3
Tonka CM
Nova u gradu
Kada sam objavila da se selim u drugi grad zbog fakulteta dosta vas me pitalo kako je to. Zato sam danas ovdje da vam ispričam svoju priču koja i dalje traje....
Još otkako sam upisala srednju školu znala sam da želim studirati negdje drugdje, a ne u svom gradu. Život bez roditelja i onog poznato zvučilo mi je primamljivo jer znala sam da ću kad tad kada odrastem otići negdje gdje neće biti nikoga koga znam. Najprije je Zagreb bio moje odredište i život u Zagrebu činio mi se kao život iz snova. Nakon dugog razmišljanja čak sam i ciljala na nešto više, a to je bila Amerika. No nažalost zbog cijele situacije s koronom moj odlazak na fakultet dalje od Hrvatske nije bio moguć. Stoga smo se vratili na ideju Zagreba. Nažalost nisam zadovoljila uvjete za fakultet koje sam htjela upisati i morala smisliti plan b, ili u mom slučaju plan c...
Iskreno kada sam shvatila da nisam primljena na niti jedan fakultet u Zagrebu svijet mi se pomalo urušio, ali na moju sreću tu je bila moja mama Goca kraljica. Ona je razlog zašto sam ja danas ovdje u Varaždinu i iskreno znam da joj se nikada neću moći dovoljno zahvaliti na ovome. Da mi je netko rekao da ću ovdje završiti ne bi mu nikad vjerovala. U svakom slučaju b ilo bi dosta mog naricanja krenimo u pravu priču, a to je kako sam se ja snašla u totalnoj nepoznanici.
Doselila sam se ovdje s dva cimera. Da dobro ste pročitali, živim s dva muška cimera. Možda vam jednom i napišem kako je to živjeti s njima, ali do tada krenimo mi malo o ovome. Čudno je bilo to što nisam znala niti jednog niti drugog cimera do samog dana useljenja i tu je počela prva nepoznata priča. Sve u svemu meni je s njima super. Napokon sam dobila ono što sam oduvijek htjela, a to su starija braća. Moja mama, Goca kraljica, zadužila ih je da se moraju brinuti o meni i to rade. Na početku fakulteta studentska menza nije radila tako da je moj cimer broj jedan, Andrija, kuhao svaki dan i iskreno bomba kuha(Andrija znam ovo čitaš pusa). Inače ako ne znate, Tonka ne zna ni hrenovke skuhati kako spada, a kamoli išta drugo tako da osoba koja zna kuhati meni je blagoslov. S Andrijom sam se brzo zbližila jer ipak ide sa mnom na godinu, tako da smo svaki dan šetali i istraživali naš novi grad. Bila sam ugodno iznenađena kako je ovaj grad predivan. Građevina, parkova i pogotovo ljudi.
Nakon svih onih bezobraznih i nepristojnih ljudi u Osijeku ovo je raj na zemlji. Ne mogu vam opisati koliko volim ove ljude. Susjedi nisu nikad "nadrkani", prolaznici se smiju, a mlađe generacije nisu umišljeni i odvratni jedni prema drugima. Jednom sam šetala korzom i krivo sam zakopčala kaput i prišla mi je gospođa i rekla "Oprostite mlada damo jako ste lijepi dana, no moram vam reći da ste krivo zakopčali kaput.". Nasmijala sam se i zahvalila joj se te u blagom šoku krenula svojim putem. Nisam mogla vjerovati da ljudi ovdje to rade. Naravno nije se ova situacija dogodila samo jednom. Ljudi prilaze jednim drugima s osmijehom i daju komplimente. Takve stvari kod mene ne možete naći. Inače kod nas vas ljudi odmjeravaju i komentiraju da vi to primijetite. Sve u svemu 0% kulture.
Što se tiče studentskog života i te okoline, također sam oduševljena. Ekipa na faksu ne može biti bolja. Ima nas od svuda i svi smo međusobno kliknuli. Dobro možda ne baš svi, no većina. Za razliku od srednje škole nas je na jednoj godini oko 130 i podijeljeni smo u nekoliko grupa tako da sam u početku, pa čak i sada, svaki dan upoznavala nekog novog na faksu. Za upoznavanje mog cijelog društva ovdje moram okriviti studentske srijede i svaki after poslije izlaska. Zbog takvih izlazaka ja danas imam prijatelje s kojima za sada imam najbolje uspomene, a nadam se da će ih još biti. Iskreno nemate pojma koji je to osjećaj biti na faksu na toj nekoj "višoj" stepenici u životu i pričati s različitim ljudima o njihovim ambicijama i ciljevima. Imam osjećaj da svi mi ovdje postajemo mali-veliki ljudi i to mi se sviđa. Sad se sigurno pitate "Tonka podcjenjuješ ljude koji ne idu na faks", "Kakva je razlika ide li netko na faks ili ne jednako se može pričati o ozbiljnim temama", da može, ali smatram da atmosfera kada pričate s tim osobama je drukčija i iskreno bolja. To je jednostavno moje mišljenje i ništa osobno.
Iskreno o ovoj temi mogu do sutra pričati i pisati, no mislim da nitko ne želi čitati blog koji je iste duljine kao "Kiklop". Stoga ću ovdje završiti i možda ubacim neki dio u blog moji "Story Time" u kojem ću vam pisati detaljnije o uspomenama koje mi se dogode dok sam ovdje u Varaždinu. Za kraj, kao i uvijek, trebamo mali zaključak zar ne?
Odlazak u drugi grad nije ništa strašno i nije ništa što možda nekad u životu nećete napraviti. To je dio odrastanja i sazrijevanja. Želim vam još poručiti probajte i izađite van. Probajte sami nešto novo, možda vam se svidi i izađite van možda upoznate nekoga tko će tu ostati zauvijek. O da, i ne zaboravite...
ako vaš plan b ne upali uvijek posti c koji je možda i bolje rješenje nego a.
Tonka CM
Život
Ahhh život. Kada se predstavimo nekome uvijek to napravimo na najbolji način te smo uvijek pažljivi što govorimo o sebi.
Za razliku od mog Instagrama gdje se sve čini savršeno, ovdje ćete moći pročitati kako zapravo stvari stoje iza jedne objave ili Instagram priče.
Pozitivna iskrica
Za sve koji nisu na fakultetu možda ne znaju da JOŠ uvijek traju ispitni rokovi. Ispitni rokovi su kao i u osnovnoj i srednjoj školi vrijeme kada polažeš određeni predmet. No, mi na fakultetu imamo par pravila. Tipa, ako ne prođeš pismeni dio ne možeš na usmeni, ako prođeš pismeni, a padneš usmeni moraš sve ispočetka, i tako dalje... Sigurno se sada pitate pa dobro ne zvuči to tako strašno, ali ne znate da studenti imaju pravo 4 puta polagati neki ispit u tekućoj akademskoj godini. Da, dobro ste pročitali. Nije ovo kao u srednjoj da možete jedan ispit ispravljati 20 puta samo zato što je profesoru "žao" ili nešto slično. No, dobro sišla sam s teme.
Znači ispitni rokovi. Iskreno nisam mislila da će ovo biti tako teško, no ipak je... Mnogi mi kažu da mi je teško jer nisam imala dobru podlogu za ovaj fakultet, što je istina. Naime moj fakultet je inženjerski smjer, a ja sam završila umjetničku školu, bolje poznatiju kao ŠPUDO, za modnog dizajnera. Znam...Nema nikakvog smisla što sam tu...Ali to želim raditi jer moj smjer je posao budućnosti koji savršeno mogu primijeniti na ono što sada radim, a to su društvene mreže. Iako sam matematiku gledala u srednjoj samo prve dvije godine (i to jedva), a fiziku nisam vidjela od osnovne i dalje se trudim...
U mnogim situacijama mi bude krivo jer posvetim toliko vremena učenju samo da bi pala ispit. Nažalost ja sam veliki paničar u situacijama koje su mi bitne, a fakultet mi je jako bitan. Čim nešto ne znam ili ne prođem tu se pretvorim u Hulka. Dođe mi da sve pobacam, da vrištim i sve pošaljem u tri polja mandarina. Ali, na svu sreću ne bude skroz tako. Sve te loše misli nakon pada ispita se skupljaju u mojoj glavi i stvaraju mi pritisak. Zbog tog pritiska ne mogu funkcionirati, a bome nekad ni spavati. Sama sebi u tom trenutku postajem najveći neprijatelj. Satima razmišljam kako nisam dovoljno dobra, pametna i kako ću iznevjeriti sve ljude koji me podržavaju. Iskreno kad sam ovo pišem možda bi bilo bolje da u takvim trenutcima postanem Hulk. Možda kad bi sve to izbacila iz sebe ne bi toliko mislila? Možda bi se osjećala spremnom za novi početak jer sam sve loše izbacila iz sebe?
Uglavnom, trudim se. Trudim se oko svega. Učenja, sebe i trudim se da svaki da iskoristim za sve što treba. Pala sam više puta za vrijeme ovih ispitnih rokova, što doslovno što metaforički, no i dalje se držim. Neću dopustiti da me neuspjeh nadvlada. Uspjet ću ja ovo iako morala plakati svaki dan i svaku noć kod matematike i fizike.
E, a sad ću vam odati jednu malu tajnu. Jeste li spremni?
Znate li što je najbolja stvar nakon moje "tužne" i "depresivne" Hulk epizode? To da moja pozitivna iskra samo odjednom dođe. Taj neki mali izgubljeni glasić u mojoj glavi se samo pojavi i valjda stane na sredinu moje glave (ja iskreno zamišljam da je to nekakva pozornica), uhvati mikrofon i kaže "Ti to možeš! Samo ti treba malo vremena, ali uspjet ćeš! Ja vjerujem u tebe!". Zbog te rečenice koju moja mala pozitivna iskrica izgovara došla sam do jednog malog slogana koji mi je pomogao i kojeg volim govoriti drugima kada misle da nešto ne mogu. Stoga dragi moji ako vi nemate svoju pozitivnu iskricu ili nemate nikoga da vas bodri, ja ću se potruditi biti vaša pozitivna iskrica i reći ću vam svoj mali slogan :
Vjeruj sebi. Vjeruj u sebe.
